Među brojne vrsne novinare i putopisce ponikle na svetim vodama Lima svakako se ubraja i Gojko Knežević iz podčakorskog sela Velika. Još kao student prve godine Pedagoške akademije u Nikšiću, 1975. godine oprobao se u novinarskom poslu pišući priloge za prvi broj „Univerzitetske riječi”. Odmah nakon toga počeo je pisati za „Pobjedu”, kao spoljni saradnik, a kasnije i kao dopisnik iz Nikšića. U „Pobjedi” je, sarađujući uporedo i sa drugim listovima i časopisima, ostao sve do 2014. godine kada je otišao u prijevremenu penziju. Tokom saradničkog i profesionalnog rada u „Pobjedi” objavio je više od dvadeset hiljada raznih priloga. Za svoj dugogodišnji rad, između ostalih priznanja, 2013. godine dobio je od Udruženja novinara Crne Gore nagradu za životno djelo „Veljko Vlahović”. U obrazloženju te nagrade se navodi da su marljivost, nepristrasnost i pronicljivost bitne odlike kojima je Gojko Knežević ostao vjeran.
– Njegov učinak se mjeri desetinama hiljada kucanih stranica, što je ponajdeblja knjiga koju je neko napisao o svakodnevnom životu u Nikšiću i Crnoj Gori. Činjenica da Knežević nije stranački angažovan pomogla mu je da ispuni osnovni novinarski kredo: da se čuju suprotstavljene strane, različita mišljenja i sukobljeni interesi. Bez pretjerivanja se može reći da je Knežević sav rad posvetio časnoj novinarskoj profesiji... Takav rad cijene ne samo čitaoci i sagovornici, već i njegove kolege – navodi se u obrazloženju žirija za dodjelu pomenute nagrade. Sumirajući svoj radni vijek, dug četiri i po decenije, Knežević je u želji da od zaborava sačuva ljude i događaje o kojima je pisao odlučio da publikuje dvije knjige pod nazivom „Ljudi pomena vrijedni” i „Neobični među nama” u kojima je ukoričio preko dvjesta izabranih reportaža o istorijskim i znamenitim ličnostima, stvaraocima i pregaocima u raznim oblastima života i rada. Učinio je to, kako kaže, prelistavajući obimne arhive svojih tekstova nakon okončanja radnog vijeka u „Pobjedi”.
– Kako se nekad radilo olovkom i pisaćom mašinom, a tekstovi telefonom diktirani redakciji, bilo je dragocjeno stvarati ličnu arhivu – da bi novinar uvijek mogao odgovoriti hitnom zahtjevu urednika za nekom temom. Zahvaljujući tome, sabrao sam obiman materijal, koji je onako rasut po starim novinama „skriven” od savremenih čitalaca. Zaborav čini svoje, tako da sam se i sam prilikom prelistavanja tekstova, prosto, začudio svom potpisu ispod nekih od arhiviranih zapisa iz sedamdesetih i osamdesetih godina minulog vijeka. To me je i podstaklo da izbor saberem u zbirke priloga o zanimljivim temama, događajima i ljudima – navodi Knežević.
Da je Gojko, zaista, imao istančan novinarski nerv za teme koje je obrađivao i da je bio majstor u svom poslu potvrdio je i Zoran Grgurević u pogovoru knjige „Ljudi pomena vrijedni”, navodeći da njegove reportaže povezuje zajednička nit koja se ogleda u poštovanju slobodarskih tradicija, časti i obraza kao mjerila života na prostoru koji je Knežević pokrivao.
– Kako i zahtijeva reportaža, Gojko je svoje junake sagledavao iz svih uglova, da bi im na papiru likove i djela slikao riječima bez patosa i fraza, dokumentarno sa ljudskom toplinom koja zrači. Oni u njegovoj knjizi, i upokojeni i živi, postojano svjedoče svoje živote, vremena u kojima su bitisali, sa idealima za koje su živjeli, ne smetajući u ovoj storiji jedni drugima – naglasio je Grgurević.
A da su izabrane reportaže Gojka Keževića dragocjen prilog ne samo o pojedinim ličnostima već i jasan presjek dešavanja s kraja prošlog i početka ovog vijeka, potvrdio je i Drago Perović rekavši da one odslikavaju društveno-političku klimu jednog vremena i ono što čovjeka inspiriše kao humano i stvaralačko biće.
I zaista Gojko Knežević, kao rođeni Veličanin i vrijedni hroničar svoga vremena koji je, napunivši 68 godina života, uzduž i poprijeko prokrstario Crnom Gorom, svojim knjigama je stavio do znanja da sve što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo. Reportaže u tim knjigama ostaju kao trajno svjedočanstvo o vrijednostima jednog vremenskog razdoblja, koje zahvaljujući Kneževićevom peru, nikada neće prekriti tama zaborava. Za ostvarenja koja je iznjedrio, Knežević, zasigurno, zaslužije dužno priznanje. Ta ostvarenja su ujedno i uput mlađim kolegama da njeguju reportažu, kao uzvišeni oblik novinarskog izražavanja, i da slijede one koji se, poput Kneževića, imaju čime pohvaliti u svijetu koji se naslanja na pisanu riječ.
D.JOVOVIĆ

---

Sabrane i izabrane
Iako su sve ove reportaže već jednom objavljene, tek sada ovako sabrane i izabrane dolaze do svog cjelovitog smisla. To znači da one ni u kom slučaju nijesu zavisile od trenutne aktuelnosti ili popularnosti, već da su svojom neobičnošću nadišle svoje vrijeme i postale orjentir prema kojem se odnosimo i u sasvim drugačijim vremenima od onih u kojima su živjeli Kneževićevi izabranici. S druge strane, svjedočeći koga i čega sve nema više među nama, ove životne priče nas upozoravaju da ozbiljno shvatimo istoričnost čovjekovog udesa i sudbine, da shvatimo da će i ono što nam se danas čini skoro nezamjenjivo u našim životima u nekom veoma bliskom vremenu biti zapostavljeno i zamijenjeno nečim novim i modernijim. Uprkos tome, ono suštinsko u životu, njegova stvaralačka i avanturistička priroda, humanistički duh čovjeka, uvijek je zadatak koji u svim vremenima moramo da ostvarimo – zaključio je Perović u pogovoru za jednu od Kneževićevih knjiga.